Top

Debata sa Negatorima Genocida, Dio I / II

December 29, 2010

Autor: Daniel Toljaga
Institut za Istrazivanje Genocida, Kanada

Pozadina debate:
(1) 6. decembar 2010: “The The bizarre world of genocide denial” – autor: Marko Attila Hoare.
(2) 20. decembar 2010: “The Second Coming of Joe McCarthy: David Gibbs Responds to Hoare’s Criticisms” – autor: David N. Gibbs.
(3) 24. decembar 2010: “First Check Their Sources: On David N. Gibbs and ‘shoddy scholarship’” – autor: Marko Attila Hoare.
(4) 28. decembar 2010: “Debating Genocide Deniers, Part I/II” – autor: Daniel Toljaga

O Dr. Hoare-u i prof. Gibbs-u:

Pisanja Dr. Marko Hoare-a su model izvrsnog razumijevanja raznih historijskih subjekata i ja, bez suštinskih oklijevanja, hvalim i odobravam njegove radove. Njegovi naučni radovi ne trebaju moju odbranu. Oni su u stanju da stoje na vlastitim argumentima. Nasuprot njima, nailazimo na opasno negiranje genocida od strane prof David N. Gibbs-a koji dovodi u pitanje ne samo svoju akademsku vjerodostojnost, nego i kvalifikacije za redovnog profesora na sveučilištu u Arizoni (University of Arizona).

Prof Gibbs sa Sveučilišta u Arizoni zna ili razumije vrlo malo literature o Srebrenici, te je namjerno pogrešno interpretirao činjenice u cilju obmane javnosti da su Bošnjaci poticali nasilje oko Srebrenice (primjer diskreditiranih izjava generala Filipa Moriona o Naseru Oriću) na što  ću obratiti pažnju u pravodobno vrijeme u nadolazećem drugom dijelu mog odgovara na ovu debatu. Umjesto samovoljnog nanošenje emocionalnih poteškoća preživjelim genocida i javnog ocrnjivanja imidža Sveučilišta u Arizoni, pozivam prof Gibbs-a da preispita svoje mišljenje i da ga uskladi sa činjenicama o Srebrenici.

Sudija Theodor Meron (koji je preživio holokaust) predsjedavao je u žalbenom predmetu Radislava Krstića kada je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju donio jednoglasnu presudu:

“Kao jedan od najtežih zločina koje ovaj Međunarodni sud ima nadležnost da kažnjava, zločin genocida se izdvaja po tome što je posebno sramotan i zaslužuje posebnu osudu… Težina genocida ogleda se u strogim zahtjevima koji se moraju zadovoljiti prije no što se donese osuđujuća presuda za to krivično djelo. Ti zahtjevi – uslov postojanja dokaza posebne namjere i pokazatelja da je cijela grupa, ili njen znatan dio, bila određena za uništenje – čuvaju od opasnosti da se osuda za to krivično djelo izrekne olako. Kada se, međutim, zadovolje ovi uslovi, pravda se ne smije skanjivati da počinjeni zločin nazove njegovim pravim imenom. Nastojeći eliminirati dio bosanskih Muslimana, snage bosanskih Srba su počinile genocid. Oni su odredili za uništenje četrdeset hiljada [40.000] Muslimana stanovnika Srebrenice, koji su kao grupa predstavljali bosanske Muslimane uopšte. Oni su svim zarobljenim muškarcima Muslimanima, i vojnicima i civilima, starim i mladim, oduzeli njihove lične stvari i dokumente te ih smišljeno i metodično ubijali isključivo na osnovu njihove pripadnosti. Snage bosanskih Srba su bile svjesne, kada su se upustile u svoj genocidni poduhvat, da će bosanskim Muslimanima zlo koje su im nanijele donijeti trajne nevolje. Žalbeno vijeće s potpunim uvjerenjem izjavljuje da pravda osuđuje, odgovarajućim formulacijama, ogromnu i trajnu štetu koja je nanesena i pokolj u Srebrenici naziva njegovim pravim imenom: genocid. Odgovorni će nositi ovu stigmu, i ona će služiti kao upozorenje za budućnost svima onima koji pomisle da počine takvo gnusno djelo.”

O Pitanju Odgovornosti Srbije za Genocid:

U vezi navoda anonimnog komentatora (sa nadimkom ‘frunobulax’) – koji može ili nemože biti povezan sa negatorom genocida po imenu Nebojša Malić – ja sam ponudio svoj odgovor prije nekoliko mjeseci i ne želim da trošim više vremena na ovakve gluposti. Rado ću dati svoj puni odgovor na pitanje drugog anonimnog komentatora (sa nadimkom ‘Asteri’) koji je iznio neka zanimljiva zapažanja i suzdržao se od pogrdnih naziva. On / ona je napisao(la):

“Marko, zajedno sa još nekoliko ljudi, uključujući i Francis Boyle-a, bosanske Muslimane i Daniela Toljagu odbijaju presudu [Međunarodnog suda] da Srbija nije kriva za genocid u Bosni.”

Da se razumijemo: Ja se ne slažem sa nekim aspektima presude Međunarodnog suda pravde, ali ja ni u kom slučaju ne odbacujem presudu tog suda.

Prvo: presuda Međunarodnog suda pravde (26. februara 2007) se isključivo bavila sa pitanjem odgovornosti države (Srbije) za genocid, dok se presuda Međunarodnog krivičnog suda u predmetu Krstić bavila isključivo pitanjem individualne odgovornosti. Presuda Međunarodnog suda pravde — koja je kvalificirala masakr u Srebrenici kao genocid, ali je oslobodila Srbije od izravne odgovornosti za genocid (osudivši Srbiju, umjesto toga, da nije spriječila genocid) – nije bila jednoglasna. Sud je priznao da je masakr počinjen sa logističkom, moralnom i financijskom podrškom Srbije i Vojske Jugoslavije, međutim, nije bilo dokaza je Srbija imala “namjeru” (mens rea) da počini genocid. Potpredsjednik suda, sudac Al-Khasawneh, iznio je svoje neslaganje sa takvim zaključkom na sljedećim osnovama:

“Učešće Srbije, kao glavnog aktora ili saučesnika, u genocidu koji se dogodio u Srebrenici je podržano od strane masivnih i uvjerljivih dokaza. Neslaganje suda sa metodologijom za ocjenu činjenica i izvlačenje zaključaka, trebalo je ponukati Sud da zahtjeva od optuženog [Srbije] da dostavi kompletne kopije dokumenata Vrhovnog vijeća obrane, a u slučaju odbijanja da to uradi, Sud je trebao dopustiti dosta liberalniji regres za izdvajanje zaključaka. Test ‘efektivne kontrole’ za pripisivanje krivice, utvrđen u slučaju Nikaragve, nije primjeran pitanju odgovornosti države za međunarodne zločine počinjene sa zajedničkim ciljem. Test ‘sveobuhvatne kontrole’ za pripisivanje krivice,  utvrđen u predmetu Tadić, mnogoje  prikladniji za slučajeve međunarodnih zločina koji su počinjeni sa zajedničkim ciljem kontrolirajuće države  i nedržavnih aktera. Odbijanje Suda da izvede zaključke genocidne namjere iz konzistentnog obrasca ponašanja Srba u Bosni i Hercegovini nije u skladu s utvrđenom sudskom praksom MKSJ-a [Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju]. Znanje SRJ [Savezne Republike Jugoslavije] za odvijanje genocida u Srebrenici je jasno ustanovljeno. Sud je trebao tretirati Škorpione kao de jure organ SRJ. Izjava Vijeća ministara Srbije o masakru muslimanskih muškaraca od strane Škorpiona je bio ravan priznanju odgovornosti. Sud nije dobro cijenio definicijsku složenost zločina genocida i analizu činjenica koje su iznesene ispred njega.”

Ukratko: U svojoj presudi, Sud je našao Srbiju odgovornom za kršenje Konvencije o genocidu time što Srbija nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid u Srebrenici, a potom nije kaznila niti predala počinioce genocida Haškom tribunalu.

Drugo: Haški suda nastavlja prezentirati uvjerljive dokaze koji jasno pokazuju da su Škorpioni bili pod efektivnom kontrolom Srbije (vidi: “Arkan’s Men and Scorpions Under State Security Umbrella” [“Arkanovci i Škorpioni pod Kontrolom Državne Bezbjednosti Srbije“). Međutim, spornu raspravu nalazimo u pitanju kada je ta “efektivna kontrola” prestala? U optužnici šefa Službe Državne bezbjednosti Srbije Jovice Stanišića i zapovjednika Jedinice za specijalne operacije Franka Simatovića, nalazimo da su:

“… Stanišić i Simatović naredili Škorpionima, specijalnoj jedinici Službe DB Republike Srbije da otputuju iz svoje baze u Đeletovcima u RSK na teritoriji pod kontrolom Srba u blizini Sarajeva. Škorpioni su stigli u BiH početkom jula 1995. i zasnovali bazu u selu Trnovo, u podnožju planine Treskavica, u blizini Sarajeva. U julu 1995., neki muškarci i dječaci Muslimani koji su zarobljeni nakon pada srebreničke enklave dovedeni su u bazu Škorpiona u Trnovo… gdje su ih [Škorpioni] ubili strijeljanjem.”

Ostali uvjerljivi dokazi, razotkriveni od strane Haškog tribunale, također sugeriraju da je Srbija bila, doista, izravno uključena u masakr u Srebrenici. Na primjer: Momčilo Perišić, bivši načelnik Glavnog stožera Vojske Jugoslavije, bio je prisutan u sjedištu Glavnog stožera vojske bosanskih Srba u Han Pijesku u julu 1995, tj. – za vrijeme genocida u Srebrenici (vidi: Perišić Visiting Mladić During Srebrenica Operation“). Šta je on radio tamo? Među srpskim snagama koje su ušle u Srebrenici u julu 1995 bili su vojnici Užičkog korpus Vojske Jugoslavije (vidi: “Srbijanci u Potočarima“). Šta su oni radili tamo?

PODRŽITE KONGRES BOŠNJAKA SJEVERNE AMERIKE

Počevši od 2000, Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA) je branio interese Bosne i Hercegovine i Bošnjaka u dijaspori osiguravajući da se glas našeg naroda čuje i poštuje. Čvrsti odnosi između naše domovine i Sjedinjenih Američkih Država i Kanade je naš prioritet. Efektivan nastavak našeg rada je moguć jedino uz vašu finansijsku pomoć. Da uplatite donaciju Kongresu Bošnjaka Sjeverne Amerike, kliknite ovdje. Da biste dali donaciju za KBSA, molimo vas kliknite ispod na Donate. Zahvaljujemo se na Vašoj velikodušnosti.
Bottom
Copyright © 2000-2011 Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike. Sva Prava Pridržana.